Činjenica je da danas imamo jako puno
trendova u prehrani. Makrobiotika, sirovojelstvo,vegetarijanstvo,veganstvo,
LCHF prehrana I još mnogi drugi “pokreti” u prehrani zadobili su svoje pristaše
uzduž zemaljske kugle. Kako me dugogodišnja osobna I praksa putem svojih
pacijenta naučila, stvari nikako ne volim gledati kao “crno-bijele” pa isto
pravilo primjenjujem u izboru namirnica,odnosno prehrani. U svojem
dugogodišnjem proučavanju prehrane I utjecaja prehrane na ljudski organizam
shvatila sam da postoji samo jedan ispravan pristup, a to je individualnost.
Nikako ne volim šablonizirati ljude putem tegoba,a posebno ne prema pristupu I
kreiranju jelovnika,bez obzira radilo se o najjednostavnijem jelovniku za
smanjenje tjelesne težine ili pak kreiranju jelovnika za osobe s brojnim
prehrambenim preosjetljivostima,intolerancijama ili pak različitim oboljenjima.
Nema te dijete,ispravnije rečeno načina
prehrane kojeg nisam isprobala,od dijete za mršavljenje (o,da I ja sam bila
“bucka”),preko makrobiotike,LCHF dijete, sirovojelstva, veganstva. Jedino se
nadam da više neće izmisliti niti jedan “prehrambeni pokret”,jer nakon
postavljanja dijagnoze celijakije,nemam baš previse “manevracijskog prostora”
osim gluten free dijete.
Što je pošlo po zlu?
Sjećam se,kao dijete jeli smo raznoliku
hranu.Obzirom da sam iz primorskog kraja, većinom je to bila mediteranska
prehrana,ali se svega “našlo na repertoaru”. Radili smo svoju zimnicu,kupovali
meso I čuvali zamrznuto u velikim škrinjama,redovno se kiselio kupus (da li je
još netko “gacao”kupus I redovno mijenjao vodu koja se stvarala iznad kupusa
??).U školi su nam za marendu servirali “Pikov” polubijeli kruh s “podrigušom”
(op.a parizer) I kriškom sira edamera toliko debelom da smo mogli vidjeti Učku
uz naravno neizbježni “Riječki obični jogurt”,pakiran u bijelu plastičnu bočicu
od dva deca sa aluminijskom folijom koja se odmotavala. Takav jogurt je bio
“drink&go” jer nije,kao današnji,mogao ljetovati u hladnjaku tjedan dana.
Kuhalo se mlijeko iz bijelih/prozirnih vrećica I uvijek pazilo da ne “iskipi”.
Tada nisu postojali “hranidbeni pokreti”,a nije nas bilo toliko “bolesnih od
hrane”. U to doba je celijakija bila isključivo dječja bolest I to dosta
rijetka,a o upalnim bolestima crijeva se učilo po principu “za onoga koji želi
znati više”. Ljudi su imali svoje vrtove,nakon posla bi
kopali,okopavali,pljevili vrt I sakupljali plodove svojeg truda,tada nitko nije
išao u teretanu,vrt je bila zabava za cijelu obitelj. I opet, nije bilo toliko
debelih. Sjećam se,kada je McDonalds lansirao svoj hamburger, svi smo se pitali
što je toliko primamljivo u jednoj pljeskavici u sendviču,a opet smo htjeli to
probati,jer “to tako rade u Americi”. Kod nas, u prostorima bivše Jugoslavije,
tada smo jedini hamburgr mogli pojesti kada bi nam majke napravile
pljeskavicu,ili onaj famozni smrznuti hamburger (točnije radilo se samo u
pljeskavici). Kada se lavina McDonaldsa počela širiti Europom,tada je taj
famozni hamburger postajao sve bliži. Oni koji su odlazili nekim poslom u bilo
koji europski grad koji je imao famozni “McDonalds” po povratku bi odmah
ponosno naglasio “Bio sam u McDonaldsu”,I odmah je sve drugo postalo nebitno…
Sredinom osamdesetih u našim zemljama se
počelo pričati o fitnessu. Onda je aerobic bio nešto “top” I ako ništa drugo
mame su gledale Jane Fondu kako veselo maše ručicama I nožicama. Što su godine
prolazile,sve manje je bilo priloga o radu u vrtu a sve više epizoda
raznoraznih fitness eksperata koji su mahali svojim nožicama I ručicama.
U današnje doba,svijet je preplavljen
“McDonaldsom”,pretilost je na visokom stadiju, prehrambene
preosjetljivosti,intolerancije,alergije, crijevne bolesti I autoimmune bolesti
u porastu. Prehrambenih pokreta je previše. Ljudi pokušavaju pronaći lijek
svojim tegobama “guglajući” internetom jer je edukacija o pravilnoj prehrani
manjkava,a suradnja liječnik-nutricionist nikakva. Jedini zagovaraju veganstvo,
drugi se kunu kako su ostali vječno mladi I izlječili neizlječive bolesti
sirovojelstvom, drugi se vraćaju u doba praljudi I preporučuju striktno
izbacivanje žitarica I korištenje samo mesa I jaja. Dobro ljudi,kamo sve to
vodi?
Nemam apsolutno ništa protiv iti jednog
“prehrambenog pokreta”,ali nemojmo sve gledati po principu crno-bijelo (
nažalost,ovdje je situacija više nalik “50 nijansi sive”),neprihvatljivo je da
pojedinac,koji je prihvatio dogmu svojeg prehrambenog pokreta uporno nagovara
sve oko sebe da je to “najbolje za svih”. O.K,ako paše tebi,savršeno,ali ne
zanči da takav način prehrane odgovar I drugima?!?
Ako su žitarice odhranile mnoge,zašto su
baš sve “shit”? Kako onda da svi Kinezi,čija je osnova prehrane žitarica (riža)
nisu već nestali?? Kako aktivni I profesionalni sportaši mogu biti vegani? Kako jedan bodybuilder može izgraditi mišićnu
masu koristeći samo protein biljnog podrijetla ,zašto ne leži u nekoj bolnici s
prestašnom anemijom?? Zašto se sirovojelci ne pretvore u salatu I hrane
fotosintezom?? Previše je tu pitanja, a zapravo premalo točnih odgovora.
Ono što sam ovim postom mislila reći je da
je današnja hrana,odnosno namirnice koje koristimo blagi užas. Ponuda namirnica
je raznovrsna,a kvaliteta istih manjkava. Sve je odjednom postalo “bio”,
“eko”,a postavlja se pitanje da li je to tako. Sve je ubrzano. Mi smo ubrzani.
Nema više vremena za obrađivanje svojeg vrta (mada postoje inicijative I za
to,što je hvalevrijedan potez), sve manje vremena je za pripremanje hrane iz jednostavnih
sastojaka. Sve se više koristi “fast food”. Mladi ljudi ne znaju kako izgleda
domaći pekmez ili im je on “bljak” u odnosu na onog iz “Konzuma”. Zapravo
većina niti ne zna kako miriše domaći kruh pripremljen u vlastitoj kuhinji.
Ljudima se preporuča kupovina integralnih,cjelovitih žitarica I proizvoda iz “ekološkog”
uzgoja koje koštaju troduplu u odnosu na “klasične” proizvode. Naravno da
prodaja takvih proizvoda ima tendenciju pada što dovodi do nestimulacije malih
OPG-a koji zaista proizvode proizvode kako se to nekada radilo.
Nažalost,tek kada se ljudi razbole počnu
razmišljati o važnosti prehrane u svakodnevnom životu. Tada dolazi do faze “izlizivanja”
prstiju po tipkovnicama guglajući po raznoraznim preporukama o prehrani koje su
svakojake,ponekad I graniče sa zdravim razumom. Upravo se tada “lupamo” po čelu
I mislimo se kako smo mogli ranije paziti što trpamo u usta I zapravo,je jako
točno ono što je nekada Michio Kushi rekao “Jedem da živim,a ne živim da jedem”.
Ja ću se za kraj,kao jedan pravi medicinar ,pozvati na onu Hipokratovu : “Neka
tvoja hrana bude tvoj lijek,a tvoj lijek neka bude tvoja hrana”.Pametnome
dosta.